Podjela obaveza u obitelji

Ne znam kako bih ovo drukčije sročila, svakako ispada glupo jer nema tu tko sudjeluje i tko ne sudjeluje. Sve se treba dijeliti! Svaka briga, svaka obaveza, sve! Obitelj je svaka zajednica, bez obzira na broj članova. Bila to zajednica cura/dečko, muž/žena, muž/muž, žena/žena, sa djecom, bez djece, sa psima, mačkama, sa papirima, bez papira… 

Tata “čuva” svoje dijete?

Kad čujem da tata „čuva“ svoje dijete dok mama radi ili nedajbože dok je otišla kod frizera ili na kavu, lagano mi se smrači. Kao da mu je dadilja! Za majku je normalno da radi sve, a oca/muža se pohvali, takvo nam je društvo. 

Što me potaknulo na pisanje ovoga?

Muž je operirao kuk, bolest je došla podmuklo i brzo i sve se dogodilo poprilično naglo. On je jedan od onih kojima nikad ništa nije teško i nikad nije bolestan. Do sada. I sada mu najteže pada što ne smije ništa raditi. A ja pomislim na one žene čiji muževi ne pomažu. Niti u kući niti oko djece. A ima ih. 

Ne pišem ovo da se žalim, nego samo da skrenem pažnju na važnost zajednice. S mojim radnim vremenom trebam dodatnu pomoć, cijelo selo pomaže. Ni ne znam više tko je za što koji dan zadužen, samo znam da smo potpuno zbrinuti i ne mogu biti zahvalnija. Ali on je i dalje zabrinut kako ću ja sama dok se on ne oporavi, zaista smo sve zajedno radili. Od kuhanja, spremanja, organizacije bilo čega… I sad si mislim, pa koliko su žene koje sve rade same umorne??!? Gotovo se na dnevnoj bazi susretnemo sa takvim ženama. Spremaj, kuhaj, pripremaj, posluži, operi suđe, operi rublje, opeglaj mu košulju, pripremi mu odjeću. Zašto?? Gdje je tu empatija? Zar nije bit zajednice da ste sretni i zadovoljni, a ne da jedna strana gine od posla i svih briga? 

Mene je baka, koja je cijeli život domaćica, učila da ništa ne radim sama kada počnem živjeti s nekim. Kako ona kaže: „oboje radite, oboje ste jednako umorni, ne trebaš ti ništa više od njega kuhati ni prati rublje niti išta takvo.“ 

Navikla sam na tu jednaku podjelu još kao dijete. I moji su roditelji isto tako sve dijelili, naučili su me da su svi ukućani uključeni u svaku obiteljsku odluku. Od toga što ćemo ručati, kupovine kauča do nekih bitnijih stvari. Tako sam ja nedjeljom sa tatom išla na auto-tržnicu, sa oboje u zoološki ili ako im se ne kuha, negdje na ručak. I za drukčije ne znam i ne prihvaćam! Kako su nam rekle naše mame i bake: „kako ih naučiš, tako će ti biti.“ A to vrijedi za obje strane! Svi imamo svoje mane i kompromis je najvažniji. Sretna sam kad vidim da mlađe obitelji žive na ovaj način, da ima sve manje onih gdje je žena „sluga“, a muškarac „glava kuće“. Njima još nije jasno da ionako žena drži 3 zida u kući.